Mika Antic
Možda i ne znaš: Svi na svet dođu sa nekom zvezdom što je pala.
More je opna kroz koju prođu na drugu stranu ogledala.
I životu se sasvim predaju i nebo zaborave dok ovde borave,
a u stvari se samo ogledaju u svojoj večnosti, u čudu nekom blistavom, ogromnom i dalekom.
I misle da su na zemlji samo, a jednako su i tu i tamo.
Nisam je ja napisala ali mi je draga pa je podelih sa vama
A ovo je jedna moja davna inspiracija dok sam caskala sa prijateljima na jednom splavu, nadoslo bez razloga
Stojim na ivici obale izgubljenih verovanja,
ispred mene uzburkana pučina nadanja dok posmatram tvoj lik kao svetionik,
možda si ti moja davno izgubljana obala.
A sada malo proze, inspiracija nastala posle onih poplava gde jadni ljudi nastradase a ponovo krenula kisa.
Kisa, stojim kraj otvorenog prozora i posmatram park, šoljica jutarnje kafe mi greje ruke dok me mirisi vlazne trave i kafe ispunjavaju zadovoljstvom lepog početka dana.
Osećaj ispunjenosti i užitka, dok posmatram kišu, remeti jedino griza savesti zbog ljudi koji su nastradali u ovim poplavama, kojima je trauma i kada im česma kaplje a kamoli pada kisa.
Čujem grane, listove, vlati trave, zemlju, poziv da izadjem i sa njima podelim ovaj trenutak dok kiša spire sve tragove nagomilane nečistoće.
Nebo, šapat starog prijatelja, svaka poslata kap kiše doziva da sa podignutim rukama dočekam blagoslov koji mi šalje, da sperem svo breme nagomilano na duši.
Izlazim
Možda i ne znaš: Svi na svet dođu sa nekom zvezdom što je pala.
More je opna kroz koju prođu na drugu stranu ogledala.
I životu se sasvim predaju i nebo zaborave dok ovde borave,
a u stvari se samo ogledaju u svojoj večnosti, u čudu nekom blistavom, ogromnom i dalekom.
I misle da su na zemlji samo, a jednako su i tu i tamo.
Nisam je ja napisala ali mi je draga pa je podelih sa vama
A ovo je jedna moja davna inspiracija dok sam caskala sa prijateljima na jednom splavu, nadoslo bez razloga
Stojim na ivici obale izgubljenih verovanja,
ispred mene uzburkana pučina nadanja dok posmatram tvoj lik kao svetionik,
možda si ti moja davno izgubljana obala.
A sada malo proze, inspiracija nastala posle onih poplava gde jadni ljudi nastradase a ponovo krenula kisa.
Kisa, stojim kraj otvorenog prozora i posmatram park, šoljica jutarnje kafe mi greje ruke dok me mirisi vlazne trave i kafe ispunjavaju zadovoljstvom lepog početka dana.
Osećaj ispunjenosti i užitka, dok posmatram kišu, remeti jedino griza savesti zbog ljudi koji su nastradali u ovim poplavama, kojima je trauma i kada im česma kaplje a kamoli pada kisa.
Čujem grane, listove, vlati trave, zemlju, poziv da izadjem i sa njima podelim ovaj trenutak dok kiša spire sve tragove nagomilane nečistoće.
Nebo, šapat starog prijatelja, svaka poslata kap kiše doziva da sa podignutim rukama dočekam blagoslov koji mi šalje, da sperem svo breme nagomilano na duši.
Izlazim